Što radimo s prazninama za koje nemamo “emocionalni program”? 

Prošlo je godinu dana od trenutka koji mi je iz korijena promijenio unutarnji svijet.

Sudjelovala sam u jednom procesu gdje smo osvještavali kako različite emocije mijenjaju našu vibraciju. Redali su se osjećaji radosti, nježnosti, ljubavi i duboke zahvalnosti… Sve su to stanja koja poznajem, koja živim i koja su mi bliska. No, tada je voditelj rekao: „Sjetite se trenutka kad ste bili istinski ponosni na sebe.“

U tom trenu – tišina. Potpuna praznina.

Na mentalnom nivou, ja sam svjesna svega što sam postigla. Znam da sam od ničega stvorila život o kojem sam nekad mogla samo maštati. Znam svoju vrijednost i svoje rezultate. Ali taj specifičan osjećaj ponosa? On u mom srcu nije imao odjeka.

Tada sam shvatila: nisam znala što je ponos jer mi u djetinjstvu nikad nitko nije rekao da je ponosan na mene. Taj “emocionalni program” jednostavno nikada nije bio instaliran.

U toj tišini, u misli mi je došla moja verzija od 2-3 godine. Krenula sam je zagrliti, a onda me pogodio onaj najsnažniji uvid: nisam ja grlila nju, nego je ona grlila mene. Ta mala, snažna ja podsjetila je ovu odraslu ženu na sve što smo prošle.

Nizale su se i druge verzije mene kroz godine – sve one situacije u kojima mi je trebala podrška, a bila sam prepuštena sebi. Grlila sam ih sve redom, plakala i svakoj govorila koliko je volim.

Na kraju sam zagrlila samu sebe u sadašnjem trenutku i prvi put istinski osjetila tu vibraciju. Izgovorila sam: „Ponosna sam na tvoju snagu.“

To nije bio samo trenutak iscjeljenja, bio je to veliki energetski shift. Shvatila sam da sva postignuća ovog svijeta ne znače ništa ako sami sebi ne priznamo snagu kojom smo do njih došli.

Danas, godinu dana kasnije, taj ponos je moj stalni suputnik. Ne kao ego, nego kao mirno priznanje sebi: „Uspjela si, i ja te vidim.“ ✨

_________________________________________

Vjerujem da svatko od nas u sebi nosi neku takvu “prazninu” – emociju za koju nemamo instaliran program jer je nismo dobili tamo gdje smo je prvi put trebali osjetiti. Kod nekoga je to ponos, kod nekoga osjećaj sigurnosti, nježnosti ili istinske pripadnosti.

Možemo izgraditi dvorce izvana, ali ako nismo osvijestili taj nedostatak, naša će postignuća uvijek zvučati kao jeka u praznoj sobi.

Ako i vi osjetite tu tišinu tamo gdje bi trebala biti neka važna emocija, sjetite se da taj “kod” ne mora doći izvana. Ponekad je naš najveći zadatak upravo to – vratiti se po one verzije sebe koje su ostale čekati u toj praznini.

Dopustite si taj susret. Priznajte si ono što ste toliko dugo čekali od drugih. Jer onog trena kad sami sebi postanemo izvor onoga što nam je nedostajalo, cijela se naša vibracija mijenja.

A taj mir koji nastane kad se praznina napokon ispuni vlastitom prisutnošću… on je vrjedniji od svakog vanjskog uspjeha.